05. ožujka 1999.

SLUČAJ ŠIBENIK (2)

ZLOČINI U MORH-u O KOJIMA JE BIO OBAVIJEŠTEN I PREDSJEDNIK TUĐMAN!

"Globus" objavljuje nove dijelove do ovih dana nepoznate kompromitantne dokumentacije o teškom kriminalu nekih vojnih i obavještajnih struktura na području Šibenika za vrijeme rata 1993. – što je izazvalo veliku uzbunu u zemlji – u kojima se skriva i ovo skandalozno otkirće:

Josip Perković u Upravi SIS-a prijetio je 1993. poručnicima Jošku Goviću i Tomislavu Matiću jer su predsjedniku Tuđmanu pisali o kriminalu u Šibeniku!

 Piše: Željko Peratović

Globusovo otkriće o zločinima i kriminalu za vrijeme rata u Šibeniku - objavljeno u prošlom broju - o čemu je još 1993. bio obaviješten i predsjednik Tuđman ­ dobilo je i prve potvrde iz drugih vrela.

Bivši vojni policajac Mario Barišić potvrdio je i u drugim medijima autentičnost objavljene dokumentacije.

Željko Žganjer

Bivši šef SZUP-a Smiljan Reljić rekao je da zna kako je 6. veljače 1993. HV izveo topnički napad na Šibenik.

Ante Granik, ugledni televizijski novinar iz Šibenika, izjavio je da je prilog o lažnom topničkom napadu na grad snimila ekipa HRT-a iz Zagreba.

Da je naše otkriće pokrenulo stvari s mrtve točke, najbolje svjedoči izjava Željka Žganjera, županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika objavljena u "Jutarnjem listu" od 27. veljače 1999.:

"Županijsko državno odvjetništvo poduzelo je određene mjere nakon analize teksta objavljenog u 'Globusu'. Mogu potvrditi da je vođen postupak oko nabave odjevnih predmeta za butike „Blue Line“ i „Scorpion“. Odjeća je nabavljana odobrenjem Ministarstva obrane za dopremu uniformi za potrebe HV. To mogu potvrditi zato što sam od prosinca 1992. do siječnja 1993. godine radio na tome. Podnio sam prijavu, ali ne znam je li ona procesuirana nakon mojeg odlaska s dužnosti vojnog tužitelja".

"Globus" raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i o tome slučaju.

U dopisu Zapovjedništvu operativne zone Split, Sigurnosno-infomativnoj službi ("na ruke načelnika"), tadašnji zamjenik vojnog državnog odvjetnika iz Splita Željko Žganjer kaže:

U dokumentaciji kojom raspolaže "Globus" ne vidi se kakav je odgovor Žganjer dobio.

Među dokumentima o (navodnom) švercu kojim se bavio pukovnik SIS-a u Šibeniku - Tvrtko Pašalić - jedan od sudionika akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić- ističe se depeša carinskih djelatnika Milana Rauhera, Sergia Preleca i Raula Župana , koju su s prijelaza Pasjak 17. prosinca 1992. uputili Carinarnici Rijeka, "na ruke gospodina Jakopovića"

Sukob s Pašalićem

Novi dokumenti

Županijski državni odvjetnik imat će pune ruke posla. Podsjetimo: u našem tekstu iz prošlog broja "Globusa" objavljene su čvrste indicije da su pukovnik Željko Maglov, pukovnik Tvrtko Pašalić i pukovnik Frano Goreta u šibenskom vojnom vojnom pritvoru "Kuline" do smrti mučili vojne zarobljenike, najčešće civile.

Kako smo ovih dana doznali, bivši djelatnik mornaričkog SIS-a Frano Goreta, za kojeg se u objavljenom izvješću zapovjednika Vojnog pritvora kaže da je za vrijeme mučenja civila Marka M. iz sela U., išao prati krvave ruke, već dulje vrijeme mirno živi u Saarbrückenu kao jedan od najbogatijih Hrvata u Njemačkoj!

Nekadašnja hrvatska politička emigracija Franju Goretu poznaje po tome što je osam godina robijao u njemačkom zatvoru zbog ubojstva jugoslavenskog konzula Save Milovanovićau Stuttgartu.

O tome, navodno, dosta zna Dane Šarac, revolucionarni emigrant, koji je od Udbe zaradio rafal po tijelu i preživio. Šarac danas mirno živi u zagrebačkoj Dubravi.

Po dolasku u Hrvatsku, Goreta je preko HDP-a Nikole Štedula i uz svesrdnu podršku Josipa Perkovića, savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiji, zapošljava u SIS-u. Navodno je Josip Perković posredovao da se i Goretin sin zaposli u Specijalnoj policiji, iako je imao samo osnovnu školu.

U dokumentaciji kojom raspolaže "Globus" - ali i brojni saborski zastupnici - nalazi se još jedan izvještaj u kojem se spominje Goreta. Izvješće je 23. rujna 1993. sastavio Darko Milković zapovjednik 2. voda šibenske policije, i poslao ga u SIS u Splitu.

U njemu se kaže: "Dana. 17.09., oko 11.00 sati došao nam je u posjet general Daidža, a desetak minuta poslije zapovjednik Mihael Budimir i Frane Goreta, odvojeno svako sa svojim vozilom. Ja sam generala ukratko upoznao sa situacijom u Vojnoj policiji i uvidio da su ga sasvim drugačije informirali. Ja sam mu rekao da nema nikakve pobune od strane naše satnije Vojne policije nego svi vojni policajci skupa sa suspendiranim zap. Barišićem žele završiti započeto, tj. da za sve kriminalne radnje Željka Maglova, Tvrtka Pašalića, Mihaela Budimira, o kojima postoje dokazi i izviješćen je sam državni vrh, odgovaraju navedeni.

Generalu sam posebno naglasio ukradene jahte, krađu automobila, mučenje, ubijanje pritvorenika. General se trudio ostati ravnodušan i samo je ponavljao da se primopredaja mora izvršiti. Generalu, je rečeno da iza zap. Barišića stoje svi ljudi i da će se na tome ustrajati. Kad sam mu spomenuo da se planira izvršiti napad na vojarnu od strane 4. gardijske brigade, 73. bojne Vojne policije, 142. brigade i pripadnika 7. gardijske brigade, ostao je iznenađen pitajući me kako sam ja to uspio doznati. Ja sam mu napomenuo da mi nećemo pucati na hrvatskog vojnika, ali da ćemo ustrajati u našim namjerama. General me je upozorio da se o Mihaelu Budimiru, Željku Maglovu, Tvrtku Pašaliću i ostalima zna dosta, ali da mi moramo popustiti kako ne bi došlo do krvoprolića. Kad smo završili razgovor, otišli smo u kantinu, gdje je bio zapovjednik Budimir, hvaleći se da mu je ministar obrane Gojko Šušak prijatelj i da će nas uskoro sve pozatvarati. Taj njegov govor izazvao je revolt među policajcima, te su ga počeli vrijeđati, kazavši mu da mu to prijateljstvo neće puno pomoći, jer smo mi u stanju sve učiniti da se on i Maglov razotkriju. U međuvremenu, u prostorijama dežurnog, Frano Goreta počeo je vikati i prozivati Maria Barišića da je komunist, kao i svi njegovi suradnici, i da će nam brzo doći kraj.

Tražio je da mu se vrati pištolj njegova sina koji mu je Vojna policija oduzela, jer je, kao pripadnik 4. gardijske brigade, u pijanom stanju napravio krivično djelo. Napao je jednu staricu i muža joj u Dalmatinskoj zagori prijeteći im likvidacijom te nasilno ušao u jednu vikendicu u Grebaštici prijeteći susjedima i Vojnoj policiji. Pukovniku Goreti rečeno je da pištolj nema vlasnički list i da će mu biti vraćen kad ga donese. To je njega revoltiralo i počeo je ponovo vikati i prozivati zapovjednika Barišića. Tada se na vratima pojavio i zapovjednik Barišić koji je čuo cijeli razgovor. Rekao je Goreti da prestane vrijeđati ili ako je hrabar da to ponovi ispred njega. Goreta se počeo izvinjavati, govoreći da on nije tako mislio, ali mu je Barišić nadodao da će ga zatvoriti ako ponovo počne prijetiti te da on sve zna o njemu i Tvrtku (Pašaliću op.Ž.P.). Ja sam mu još napomenuo da Vojna policija radi po pravilu službe i da od toga neće odustajati. Bez riječi Goreta je otišao i skupa s generalom Daidžom i zapovjednikom Mihaelom Budimirom napustio vojarnu i više nikad nije došao."

Pismo Tuđmanu

Navodno se Frano Goreta isticao nevojničkim ponašanjem i dok je službovao u HVO-u, o čemu je dokumentaciju prikupila bošnjačka strana i uputila je odgovarajućim medunarodnim tijelima.

I drugi djelalatnici MORH-a upozoravali su nadležne, posebice predsjednika Tuđmana, na kriminal u MORH-u na području Dalmacije.

Ne tako davno, 27. rujna 1997. poručnik SIS-a u Šibeniku Joško Gović pisao je predsjedniku Tuđmanu.           U pismu koje je dostavljeno predstojniku UNS-a Ivanu Jarnjaku i ravnatelju HIS-a general bojniku Miroslavu Tuđmanu stoji:

''Gospodine Predsjedniče, nakon što je prošlo više od četiri mjeseca (vidljivo iz obavijesti o prijmu pošiljke privitak br.1.). i nisam dobio nikakav odgovor na pismo koje sam uputio na kabinet ministra obrane RH gospodina Gojka Šuška, a kako se radi o ugledu i časti moje obitelji i mene, prisiljen sam obratiti se osobno na Vas. U privitku br. 2. dostavljam Vam pismo sa svim privicima.Također, koristim prigodu da Vas upoznam i sa sljedećom činjenicom. Naime, nadnevka 24.10.1996. godine u Šibeniku je održan sastanak djelatnika SIS-a Šibenik s načelnikom Uprave SIS­a brigadirom Antom Gugićem i njegovim pomoćnicima pukovnicima Škarom i Eljugom te tadašnjim načelnikom odjela SIS-a Split pukovnikom Josipom Lozom i njegovim zamjenikom pukovnikom Vladom Ugrinom.

Tijekom razgovora, među inim kazao sam načelniku Uprave SIS-a brigadiru Gugiću, a što su čuli i svi nazočni, da su njemu, zasigurno, poznata sva zbivanja u Šibeniku tijekom 1993. godine oko Vojne policije, SIS-a i šire, jer je u to vrijeme obnašao dužnost načelnika krim-službe u Upravi Vojne policije. Njegov komentar je izostao, osim što nas je pozvao da dademo na razgovor u Zagreb.

U razgovoru s gospodinom Gugićem u njegovu uredu u Ministarstvu obrane 29. 10. 1996. prezentirao sam te mu dostavio bilješke za koje sam smatrao da su bitne za sigurnost HV-a i države Hrvatske. Posebno sam mu naglasio službenu bilješku od 11.09.1993., a koju smo ja i kolega osobno dostavili u Upravi SIS-a 13.09.1993., kad smo doživjeli i prijetnju u hodniku Uprave SIS-a od strane Josipa Perkovića.

Gospodine Predsjedniče, smatram da su odgovorne osobe radile svoj posao kako treba, onda ne bi danas dolazilo do afera kao što je slučaj s Vojnom policijom, koje ruše ugled časne Hrvatske vojske i države Hrvatske. Medutim, zahvaljujući Bogu i istini, danas je vidljivo da je njima bio cilj da unište one koji im smetaju u njihovu 'poslu'.

Na kraju smatram potrebitim istaknuti da se u Šibeniku u politička, gospodarska i ine situacije mogu vidjeti iz krilatice:   - Ne diraj ti mene, neću ja tebe! Ne dirajte vi nas, nećemo mi vas !"

Tajanstveni brod

Iz službene bilješke od 11. rujna 1993. - zbog koje je 13. rujna u Upravi SIS-a poručnicima Jošku Goviću i pokojnom Tomislavu Matiću (T. M. poginuo je u prometnoj nesreći pod sumnjivim okolnostima 1998.. a 1993. zajedno je s Marijom Barišićem bio kod predsjednika RH. op. Ž. P.) Josip Perković, tadašnji viši savjetnik u MORH-u, uputio prijetnju, izdvajamo ove ulomke:

"U proljeće 1993. god. pukovnik Tvrtko Pašalić odvozi Sinišu N. i Borisa D. u marinu Sukošan kod Zadra kako bi prevezli u marinu Kremik kod Primoštena motornu jahtu "Michel" tipa 'Byliner', serijskog broja 761125, strane proizvodnje. Dvojica spomenutih to su i napravili. Brod je prethodno nasilno bio otvoren (brava na staklenim vratima kabine bila je razbijena) prije nego što su na njega stupili Siniša N. i Boris D. u marini Kremik bijelom bojom prebojano je ime broda, ali se pažljivim gledanjem i sada može pročitati. Sada se taj brod nalazi unutar morskog prostora Kuline i privezan je uz brod koji koristi 73. bojna V.P. 2. vod, Šibenik. Brod nema nikakvih isprava, a za vlasnika se iskazuje Tvrtko Pašalić. Brod se snabdijeva gorivom po zapovijedi Tvrtka Pašalića i Željka Maglova (zapovjednik 73. bojne V.P.) preko radnih naloga VP-a.

Po našim spoznajama, brod održava, po zapovijedi Tvrtka Pašalića, pripadnik 73. bojne 2. voda Šibenik Miljenko Jurković Periša. Jednom tjedno Jurković proveze brod samo unutar šibenske luke kako bi regenerirao akumulatore.

Poznato nam je da kod službujućeg u 2. vodu 73. bojne postoji pohranjena kuverta u kojoj se nalazi sljedeći tekst: 'Predmet': Zapovijed za vožnju 'Byliner' pukovnika Tvrtka Pašalića. Vožnja se može dozvoliti samo na pokaz dokumenta pukovniku Antoniju Lekiću i Nikoli Krišti . U potpisu je strojem napisano 'Pukovnik Tvrtko Pašalić', ali nije osobno potpisano.

Dana 28. srpnja 1993. god. Tvrtko Pašalić osobno je doveo dvojicu muškaraca u civilnim odijelima, koji su otplovili spomenutom motornom jahtom i vratili se nakon osam dana. Službujući u 2. vodu tom prigodom nije otvorio kuvertu, jer je dvojicu osobno doveo Tvrtko Pašalić. Nakon njihova povratka u skrivenim dijelovima broda oko motora pronadena je trava, među kojom se nalaze i djelići listova indijske konoplje, marihuane.

Za potrebe 73. bojne VP-a Željko Maglov koristi motornu jahtu tipa 'Se­erey'. Tim brodom upravlja, uglavnom, on i vrlo često ga koristi u privatne svrhe. Često isplovljava zajedno sa svojom tajnicom Dragicom Z., te sa svojim prijateljima, s kojima pravi ispade u raznim lokalima (nered u Pločama). Pouzdano se zna da su česti gosti Siniša N., Ante T. zvani Mujo i Goran B. zvani Žera.

Prema našim spoznajama, Siniša N., Goran B. i Maglov neposredno pred početak Domovinskog rata boravili su u Moskvi.

Zanimljiv je detalj da je na ovom brodu bilo pedesetak fotografija, medu kojima se nalaze i neke snimljene u Moskvi, na kojima se vide goli Siniša N. i Goran B. Snimke su bile skrivene na brodu. Jednog dana su nestale. Maglov je tada sazvao 2. vod na sastanak i pritom ih optuživao za krađu slika. Na slikama su i neke kompromitirajuće scene za pojedine pripadnike 2. voda. Nestale slike su pronađene nakon nekoliko dana u fasciklu na radnom stolu pravnika u 2. vodu Željka L. Nakon toga su predane Maglovu. Željko Maglov tada je kazao da neke od slika nedostaju. Bitno je spomenuti da je na spomenutom sastanku optuživao kako mu netko pije konjak 'Martel' i da mu je ponestalo nešto što se nalazilo iza upravljačke table. To 'nešto' je droga, 'hašiš' koju je pronašla naša operativna veza.

Postoje ozbiljne indicije da Željko Maglov, uz pomoć zapovjednika 2. voda 73. bojne VP-a Marcela M., oslobađa vojne obveze osobe koje su dobile mobilizacijski poziv. To, navodno, rade na način da mobiliziranog za neku drugu postrojbu privremeno prime u 2. vod te ga nakon kratkog vremena otpuste iz postrojbe. Na taj način sebi pribavljaju novčanu korist, a spominje se cijena od 2000 do 3000 DM."

Josip Perković

"Globus" raspolaže i jednim policijskim izvještajem koji je povezan s već navedenim. Zbog sumnje da se osobe u uniformama HV-a bave krađom plovila, policajac Milorad Huljev, iz Policijske stanice za poslove na granici i moru u Šibeniku, 13. svibnja 1992. napisao je izvješće.

I u njemu se nailazi na Antonija Lekića, bivšeg djelatnika SIS-a, jednog od autora ''Predstavke'', koji je danas među vodećim ljudima Nacionalno demokratske stranke Nikole Štedula.

Prema spomenutom izvještaju, šibensku pomorsku policiju 13. svibnja 1992. nazvao je direktor ACI-marine u Vodicama Tomislav Šintić, rekavši kako su onamo došla dva pripadnika HV­a iz Biograda po dva čamca, za koje se sumnja da su ukradeni. Direktor je zatražio intervenciju Pomorske policije, a ona je izišla na teren zajedno s Vojnom.

Od obračuna do istine

­U razgovoru sa Šintićem doznali su da su 8. svibnja 1992., oko 11 sati, s dva čamca u marinu u Vodicama doplovile osobe u uniformi HV-a te pristaje uz gat.

"Nedugo nakon njihova pristajanja"- stoji u izvještaju - "s osobnim automobilom stigao je izvjesni Antonio Lekić, također pripadnik HV, te mu se obratio i izjavio da su čamci dovezeni iz Biograda na moru, da su isti vlasništvo četnika, te da ih je trebalo skloniti na sigurno i da će čamci tu ostati par dana, a o svemu da je upoznato Ministarstvo obrane. Također mu je Lekić izjavio da će iz Ministarstva obrane stići i telefaks dana 10.05. da sve to i potvrdi, a ostavio mu je i broj telefona na koji se može obratiti. Kako telefaks nije stigao navedenog dana, a ni do dana današnjeg, posumnjao je u sve to i čamce sklonio na sigurno."

U izvještaju policajca Huljeva stoji da je policija uzela podatke od dvojice pripadnika HV-a iz Biograda koji su došli trinaestoga po čamce, jedan dužine od 6,70, a drugi od 7,50 metara, te vojnicima izdala potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na njihovo ime.

Pri kraju izvještaja dodana je napomena kako treba provjeriti navode vojnika koji su preuzeli čamce.

Cijelu tu priču zaokružuje dokument MORH-a broj 512-04-6330/92, koji je 29. kolovoza 1992. potpisao pomoćnik ministra, brigadir Josip Perković.

Taj je dopis upućen marini Sukošan ­Zadar, a označen je kao; Mobilizacija plovila.

Ova druga motorna jahta, tipa "Michel", ista je ona na kojoj su pokojni Tomislav Matić i Joško Gović otkrili drogu i štošta drugo, i 13. rujna 1993. izvijestili o tome Upravu SIS-a te od spomenutog Josipa Perkovića čuli prijetnju.

"Globus" ovime nije iscrpio bogatu građu o kriminalu u MORH-u. U ovoj fazi razotkrivanja dogadaja u Ministarstvu obrane javnosti se nameću pitanja: - Je li moguće da su bivši SIS-ovci Antonio Lekić, Nikola Krišto i Tvrtko Pašalić bili prvi koji su još 1993. razotkrili kriminal u MORH-u i o tome napisali "Predstavku", te, navodno, u njoj opisali i nedjela pukovnika Željka Maglova kako je to u izjavi za "Slobodnu Dalmaciju", od 26. veljače 1999., kazao Zlatan Anić , glavni tajnik Štedulova NDS-a i sam svojedobno aktivni član SIS-a na položaju načelnika Centra Zagreb?

Kako u ovom kontekstu treba razumjeti izjavu Josipa Perkovića, danas savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiji, iz intervjua "Vjesniku" od 8. studenoga 1998.: "Stojim na raspolaganju sudu i drugim nadležnim tijelima, a Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa i agenata bivše službe - neće biti ugodno."

Zašto je Josip Perković prijetio šibenskim SIS-ovcima Tomislavu Matiću i Jošku Goviću ako je i sam znao da su navodi o kriminalu o kojem su izvijestili Upravu SIS-a točni? Kako se to može čitati danas usporede li se svi važni dokumenti i navodi? Je li znamenita "Predstavka" zapravo obračun Perkovićevih suradnika iz bivših jugoslavenskih, a kasnije hrvatskih, tajnih službi s njihovim mentorom?

Jesu li pokojni ministar Šušak i predsjednik Tuđman, kao i hrvatska javnost, bili žrtve paraobavještajnih obmana pripadnika tajnih službi?

Ova bi pitanja napokon mogla dobiti sudsko razrješenje: postoje dokumenti iza kojih stoje ljudi spremni svjedočiti...