|
|
 18. prosinca 1998.
|
|
ENIGMA PERKOVIĆ
Josip Perković pred svjedocima me glasno optužio da sustavno negativno pišem o njemu te da
bi me zbog toga na licu mjesta mogao ubiti, zbog Äega bi dobio najviÅ¡e dvije godine zatvora!
Globusov" novinar Željko Peratović iznosi potresno osobno svjedoÄanstvo o svojem
trosatnom razgovoru s Josipom Perkovićem, visokim dužnosnikom hrvatskih tajnih službi, u ponedjeljak, 14. prosinca 1998., u restoranu "PlitviÄka kuća" u sklopu Motela
"Plitvice" na zagrebaÄkoj zaobilaznici...
Piše Željko Peratović
Moj uzbudljivi doživljaj upoznavanja s Äovjekom koji je bio zadnji Å¡ef Udbe u SRH pred sudom će potvrditi i dvojica ZagrepÄana, dragovoljaca Domovinskog rata, koji su diskretno sjedili nedaleko od
stola za kojim sam razgovarao s najvećom enigmom hrvatske obavještajne zajednice
Kod sebe imam pištolj i mogao bih vas ubiti. Što biste na to rekli, gospodine? Tko bi za to
odgovarao? - unijevÅ¡i mi se u lice bijesno se proderao Josip Perković, savjetnik u HIS-u i predavaÄ na ObavjeÅ¡tajnoj akademiji u Zagrebu.
Njegovu su glasnu prijetnju Äuli svi gosti i osoblje restorana "PlitviÄka kuća", a izrekao ju je
između 13.30 i 16.30, za vrijeme našega prvog neslužbenog razgovora i upoznavanja, do kojeg je došlo na njegov zahtjev.
Istu je prijetnju, na razne naÄine, ponovio nekoliko puta.
Moj uzbudljivi doživljaj upoznavanja s Äovjekom koji je bio zadnji Å¡ef Udbe u SRH i koji je imao najviÅ¡e utjecaja
na ustroj svih danaÅ¡njih hrvatskih obavjeÅ¡tajnih službi pred sudom će potvrditi i dvojica ZagrepÄana dragovoljaca
Domovinskog rata, koji su diskretno sjedili nedaleko od stola za kojim sam razgovarao s najvećom enigmom hrvatske obavještajne zajednice.
Kako su mi dvojica spomenutih ulijevala povjerenje da Perković poslije neće moći manipulirati našim sastankom
- što je kao mogućnost, najavio tijekom razgovora - te da će, ako mi život bude ugrožen, moji zaštitnici biti brži,
na drsku prijetnju visokog dužnosnika hrvatske obavještajne zajednice samo sam se slatko nasmijao.
- Dragi gospodine, ako me sad ubijete, ja o tome, sigurno, neću progovoriti ni rijeÄi, ali budite uvjereni da ćete vi odgovarati!
- Ako bi me i osudili, izvukao bih se najkasnije za dvije godine! - bahato je otpuhnuo Perković malo se primirivši.
|
 Josip Perković
|
|
Josipa Perkovića osobno sam u novinskim krugovima prozvao hrvatskim Edgarom J. Hooverom, kontroverznim šefom FBI-a.
Perković je bio posljednji Å¡ef SDS-a SRH i mnogi ga hrvatski emigranti drže kljuÄnom osobom
za rasvjetljavanje šezdesetak ubojstava Hrvata po svijetu... Ako i nije bio osobno odgovoran za neka od njih, s obzirom na funkcije koje je imao u sustavu tadašnje tajne policije, morao
je imati potpun uvid u arhiv te upoznati sve njezine tajne.
Nekontrolirani bijes
S obzirom na funkciju šefa SIS-a za vrijeme Domovinskog rata, i izjave niza dužnosnika
drugih hrvatskih obavjeÅ¡tajnih službi i povratnika u Hrvatsku, Perković je priliÄno upućen i u rasvjetljavanje smrti
Mire Barešića, Ludviga Pavlovića, Blaža Kraljevića, Ante Paradžika, Zorana Udiljka...
Susreret s Josipom Perkovićem organizirao je Zdravko Pejić, privatni obrtnik iz PoreÄa, Äija graÄ‘evinska firma
obavlja radove na podruÄju OsjeÄke županije.
Pejića sam upoznao u jesen 1997. kao jednog od ratnih šefom SZUP-a u Osijeku. Pomogao mi je u pokušaju
rasvjetljavanja kontroverznih zbivanja za vrijeme agresije na Osijek. Usput, ispriÄao mi je kako ga je u SDS-u
Osijek 1979. zaposlio "jedan divan Äovjek i veliki obavjeÅ¡tajni profesionalac i Hrvat, Josip Perković". Rekao je da
bi bilo dobro da se upoznam s njim, jer je on "sad savjetnik Miroslava Tuđmana u HIS-u".
Kad sam, potkraj 1997., izvještavao o projekciji filma švedskog novinara hrvatskog podrijetla Nikole Majstrovića
o kontroverznoj smrti Mire Barešića, zamolio sam Pejića da me poveže s Josipom Perkovićem. Tražio sam
Perkovićevu izjavu o navodima iz filma po kojima je on, kao šef SIS-a, 1991. bio jedna od karika u lancu zavjere oko Mire Barešića, što je urodilo njegovom, ni danas službeno razjašnjenom, smrću.
Pejić mi je prenio Perkovićevu poruku da on ne bi ništa govorio i da je kao šef SIS-a izviješće predao na najviše mjesto.
Pejić mi je predložio da ne pišem negativno o Perkoviću jer je on vrlo dobar s Miroslavom Tuđmanom, tadašnjim
Äelnikom svih hrvatskih obavjeÅ¡tajnih službi.
Na razgovor sam došao u 12.45, petnaest minuta prije dogovora. Pejić je stigao u 13.15. Poslije su mi prijatelji
potvrdili da su ga vidjeli da se vrti oko motela, vjerojatno radi mjera sigurnosti.
Perković je stigao u 13.30, ispriÄavÅ¡i se prometom.
Nakon nekoliko ljubaznih reÄenica s Pejićem. Perković se, izgubivÅ¡i vlast nad sobom, odmah obruÅ¡io na mene!
Neprestano me optuživao da sustavno negativno pišem o njemu, navodeći intervju s Josipom Majerskim, u
"Globusu" broj 418., gdje je na naslovnoj stranici stajala tvrdnja: Josip Perković odgovoran je za ubojstva slavonskih emigranata, za Gajskog, Kostića i Senića!
Perković me drži odgovornim za taj naslov, a ako ga nisam ja dao, neka priznam tko jest, te da bih mu se
trebao javno ispriÄati i zbog naslova i joÅ¡ nekih tvrdnji koje je Majerski izrekao o njemu.
Pitao me kakav sam ja to profesionalac kad razgovaram s pedofilom.
Perković se uporno vraćao prijetnjama i ocjenama da se sa mnom ne može razgovarati jer da sam ja uvjeren kako je on negativac
te da nas dvojica nikad nećemo surađivati. Dodao je: kad mu pukne film, on će prema svima koji budu o njemu pisali negativno, biti mnogo gori.
Ponudio sam mu intervju na prostoru koji želi. Najavio sam kako bih ga pitao i o drugim njegovim zaslugama u
Domovinskom ratu, a ne iskljuÄivo o uvozu stotinjak punih Å¡lepera oružja.
"To Å¡to sam ja radio 1990. vama i vama sliÄnima spasilo je život!" uzbuÄ‘eno je ponavljao.
Nekoliko puta dovodio je u sumnju i moje hrvatstvo i sumnjiÄavo me pitao Å¡to sam ja radio 1988.,1989., kad je
on privodio na informativne razgovore Jovana RaÅ¡kovića i Jovana OpaÄića i zatvarao ih. Gdje mi je onda bila hrabrost?
Rekao sam da tada bio student druge godine sociologije na zagrebaÄkom FF-u...
Opet je ustvrdio da "ovaj razgovor ne vodi niÄemu".
Ispunjeno obećanje
Na rastanku, platio je svojih pet deci bijelog vina, moja dva piva, kavu s mlijekom i Pejićev Äaj. Zatim me poslao
da vidim Å¡to u susjednom separeu radi njegov prijatelj Zdravko Pejić. On je hinio Äavrljanje s jednom mladom
gospoÄ‘icom. Za to vrijeme Perković je, navodno, tražio naoÄale na stolu. Osobno sam mu ih pronaÅ¡ao.
Moji svjedoci i zaÅ¡titnici, dragovoljci, poslije su me obavijestili da je, umjesto traženja naoÄala, grozniÄavo pipao
pod stolom u nadi da će otkriti skriveni mikrofon za koji je, vjerojatno, mislio da sam ga podmetnuo.
Za ta tri sata pouÄnog, zabavnog i gadljivog upoznavanja Perković me pokuÅ¡ao napiti, a nekoliko me puta i
grubo uhvatio za ruku, nastojeći me sprijeÄiti da odem na toalet.
Pejić je, po klasiÄnoj policijskoj metodi, igrao ulogu dobriÄine, i tu i tamo smirivao strasti...
Na rastanku smo se Perković i ja rukovali. Obećao sam mu da ću u sljedećem tekstu koji budem pisao o njemu
navesti da, po njegovim rijeÄima on nije 1978. bio naÄelnik Centra SDS-a Osijek nego obiÄan inspektor i zato se ne osjeća odgovornim za ubojstva o kojima je govorio Majerski.
Evo, ispunio sam to obećanje...
|
Radio 101 Ponedjeljak 31.10.2005.
